Ljubo Čupić strijeljan je 9. maja 1942. godine u Nikšiću. U smrt je otišao voljom četničkog suda. Da istorija zna da oda počast herojima govori i to da je datum njegove smrti i datum pobjede nad fašizmom.

Sedamdeset i koju godinu pošto su četnici Ljuba Čupića osudili na smrt i koji dan prije datuma njegovog strijeljanja, Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore registrovalo je, doduše kao NVO, Ravnogorski Pokret u Crnoj Gori. Tako su nam stigli poČetnici. Tu su da "njeguju tradiciju, uspjehe i ideale" četničkog pokreta. Šta? Kako?

Ljudi i narodi koji žive u prošlosti osuđeni su na propast. Ljudi i narodi koji zaboravljaju svoje heroje isto tako. Jer su četnici Ljuba Čupića osudili na smrt jer je pred sudom izvrgavao ruglu i njihovu pojavu i njihovu izdaju, i njihov poraz u borbi u kojoj su ga zarobili pa potom surovo mučili.

A čime će se baviti današnji poČetnici? Posjetama mjestima pobjeda četnika nad okupatorom? Šta? Kako? Pravilnoj upotrebi noža, možda? Ili pravilnoj upotrebi terce u gornjim lagama pri pjevanju hitova poput "spremte se spremte"? Četnici? Šta? Kako? Otkud? I što baš sad?

Da su ljudi i narodi koji svako malo čeprkaju po sopstvenoj istoriji i njenim ranama osuđeni na propast govori i činjenica da su prijeki četnički sudovi i zloglasni kazamati, poput onog kolašinskog, odavno zaboravljeni. Baš kao i Ljubova žrtva.

Čedomir Ljubo Čupić rođen je u Sjedinjenim Državama, bio je student prava i kada je sa osmjehom umro imao je dvadeset i devet godina. Slika na kojoj se smije smrti, između ostalog, nalazi se i u muzeju drugog Svjetskog rata u Nju Jorku. Aktuelni NVO vojvoda  Mileta Pavićević zvani Čiča (stvarno liči na onog), svojih skoro pa sedamdeset godina proživio je u slobodi koju mu je Ljubo smrću kupio, i po profesiji je taksista.

Mozda se to Ljubo nama smije.