Ona navodi da su nedavno i od predstavnika Ministarstva pravde dobili informaciju da će se dio Krivičnog zakonika koji se odnosi na seksualno iskorištavanje maloljetnika mijenjati. Maksimalna kazna za pedofiliju u Crnoj Gori je 12 godina i ona dosad nije izrečena.

Sudska statistika pokazuje da su sudovi u poslednjih pet godina zbog krivičnih djela nedozvoljene polne radnje, vanbračna zajednica sa maloljetnikom, obljuba sa djetetom, dječja pornografija i obljuba maloljetnika zloupotrebom položaja donijeli 36 presuda, a kazne su uglavnom bile godinu zatvora.

Za poslednjih deset godina regisgrovano je oko 200 slučajeva seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja djece, ali još ne postoji registar pedofila, niti sistem za njihovo praćenje. Zakonom nije predviđeno ni obavještavanje porodice čije je dijete zlostavljano da je osuđeni pedofil odslužio zatvorsku kaznu i da je ponovo na slobodi. O slobodnom kretanju osuđenih pedofila ni na koji način se ne obavještavaju ni obrazovne institucije, škole, vrtići i sportske organizacije.

Žrtve pedofilije u našoj državi bile su uzrasta od četiri-pet do 17 godina, a tužilaštva su tokom 2014. i 2015. dobila sedam krivičnih prijava zbog seksualnog uznemiravanja maloljetnika.

Veće kazne za pedofile traže NVO Udruženje roditelji, Građanska alijansa, Centar za prava djeteta Crne Gore, Centar za ženska prava, Mladi Romi i Forum MNE.

"Nemamo konkretne predloge u smislu koliko godina treba da bude donja granica ispod koje se ne smije ići. O tome će se izjasniti pravnici iz NVO sektora. Činjenica je da roditelji burno reaguju na sankcije koje se sada izriču licima osuđenim zbog seksualnog iskorištavanja maloljetnika, jer su one male. Veliki broj njih traži da se reaguje i nešto mijenja, i zato ćemo se mi i potruditi da se nešto promijeni", poručila je Mihailovićeva.

Osim propisivanja donje granice za zatvorsku kaznu pedofilima, Mihailovićeva kaže da se mora upostaviti registar tih lica, ali i žrtava.

„Mi sada imamo po zakonu da je najmanja kazna za seksualnu eksploataciju djece tri godine, ali osuđena lica nekada prođu i sa svega par mjeseci kazne jer se uzima u obzir da ranije nijesu osuđivani. Naravno, nijesmo samo za represiju, jer tim ljudima treba pomoć, zato smo saglasni i sa predlozima da te ljude treba pomoći u smislu psihološkog i psihijatrijskog tretmana. Silovanje djeteta je strašno i na samu pomisao, a da ne govorimo o osjećajima žrtve“, upozorila je Mihailovićeva.

Dodaje da zakon treba mijenjati i zbog usklađivanja sa Istambulskom konvencijom, ali i standardima Evropske unije (EU). Mihailovićeva smatra da sadašnja kaznena praksa za pedofile ne doprinosi prevenciji.

„Kazne su jako male da ti ljudi nijesu ni zaplašeni posledicama takvog postupanja. Naš primani cilj je da se zaštite djeca“, poručuje Mihailovićeva.

Nedovoljan broj slučajeva seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece dobija sudski epilog, jer tu postoji problem dokazivosti, odnosno nemogućnost sprovođenja efikasne istrage što nerijetko dovodi do odugovlačenja postupka i odustajanja žrtve.

„Problem je i nepostojanje skloništa, niti stručne i kontinuirane podrške za djecu žrtve zlostavljanja i iskorištavanja. Skoro polovina djece žrtava napušta školovanje, najveći broj žrtava dolazi iz porodica sa niskim socio-ekonomskim statusom. Postoji nedostatak specijalizovane obuke profesionalaca relevantnih sistema i spremnosti za rad sa djecom žrtvama i prepoznavanje i indikatora zlostavljanja ili iskorišćavanja. Ne postoje planovi i programi za postupanje sa djecom koja su u riziku, niti imaju ustaljenu praksu u praćenju rizičnih porodica“, ukazali su ranije iz Udruženja.

Takođe, smatraju da postoji nedostatak znanja o postupanju sa djetetom žrtvom i procedura za djelotvoran zdravstvani pregled, kao i zaštitu privatnosti.

Nedovoljno je razvijena međusektorska saradnja, a ne postoji ni institut privremenog zastupnika djeteta jer je u ovoj oblasti najproblematičnija zaštita prava mališana i njegova bezbjednost, navode u Udruženju.