Mitropolit ističe da kada kada Boga nema, onda nema ni vječnog moralnog zakona.

"Ljudski zakoni, ma kako bili usavršeni, bez utemeljenja u vječnom moralnom zakonu i bogodanom poretku stvari, postaju građevine bez temelja, drvo bez korijena, relativni i relativizovani dogovori među ljudima. Sveta je riječ Fjodora Dostojevskog: „Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. Obezboženom čovjeku „zakon je što mu srce žudi, što ne žudi, u Kuran ne piše” (Njegoš). Preduboka je narodna mudrost: „Ko se Boga ne boji, taj se ni ljudi ne stidi”.
Sin praoca Adama, Kain, prvo se odrekao Boga i Božjeg zakona, pa je onda ubio brata Avelja. Otuda je svako ubistvo – bratoubistvo, od Aveljevog ubistva do masovnih bratoubilačkih pokolja, naci-fašističkih, boljševičko-revolucionarnih dvadesetog vijeka, pa sve do ovog novog globalističkog antibožnog poretka naših dana. Kao i prethodni, satanizovani bogoborni i čovjekoubistveni „poreci” i ovaj se trudi da sagradi novu vavilonsku kulu, služeći više bogu Mamonu negoli pravom i istinskome Bogu i istinskome čovjeku. Klanjanje bogu Mamonu znači služenje sebičnosti i samoživosti; to je ne bogočovječansko božićno žrtvovanje sebe drugima, nego žrtvovanje drugih i sveukupne tvorevine sebi, svojim zadovoljstvima i interesima. Ko, ubija u sebi Boga Tvorca kao domaćina svijeta, prisvaja sebi i krade, otima od Boga svu tvorevinu. Takav će, prirodno, otimati i krasti od bližnjega svoga zemaljska dobra, i radi njih ubijati brata svoga", navodi se u Božićnoj poruci mitropolit.

Ocjenjuje da je tako bivalo i biva svuda u svijetu, a tako biva i u našoj maloj Crnoj Gori.

"Šta je bila krvna osveta, koju je svojim bogoljubljem i njime osveštanim bratoljubljem, liječio Sveti Petar Cetinjski Mirotvorac, nego žrtvovanje brata svome vlastoljublju i častoljublju, svojim međašima? Tako biva kad se zaboravi da je brat – bližnji, a svaki čovjek je naš bližnji – skuplji i važniji od sve vasione! Koliko je važno svako ljudsko biće, to potvrđuje i činjenica da je sam Bog Ljubavi na Božić – postao čovjek, žrtvovao sebe za život svijeta, ugradivši time samožrtvenu Ljubav u čovječiju prirodu kao jedino istinsko pravilo i mjerilo življenja i mišljenja čovjekovog", stoji u daljem tekstu poruke.

Amfilohije ističe da se upravo sa razloga što je Božić javljanje najdublje istine o Bogu i čovjeku i načinu ljudskog postojanja, u vremenu i vječnosti, demonska bogoubilačka i čovjekoubilačka sila se uporno trudi da baš tu božićnu istinu sakrije i na taj praznik pomrači je u čovjeku.

"Kako drugačije objasniti povampirivanje bratoubilačke „božićne pobune” iz 1918. g. u naše dane, zasnovane na ondašnjoj dinastičkoj bratomržnji? Umjesto nauka mirbožanja, uzajamnog praštanja i pokajanja za grijehe predaka i svoje sopstvene, mlado pokoljenje se time truje mržnjom i satanskim duhom krvne osvete. To je utoliko opasnije što je ta plemenska i dinastička bratomržnja urodila, posebno u Crnoj Gori, u toku Drugog svjetskog rata i poslije njega, ideološkim krvosmutničkim „pasjim grobljima” i to baš na Božić (1942). 

Strašno je bratoubilaštvo toga vremena širom cijele Evrope, ali je od svega njega najstrašnije ovo bezbožno revolucionarno pretvaranje, i to jedino u Crnoj Gori, bratskog groblja u „pasje groblje”! „A gdje je nekad brat brata ubio/ i sad zemlja na oduvu diše“, po pjesniku. Zašto se onda čuditi što su iz poslijeratnog ubijanja Boga u ljudima i iz te bratomržnje (koja vrhuni u rušenju crkve Svetog Petra Cetinjskog Mirotvorca i gaženju zavjeta Svetog Petra Lovćenskog Tajnovidca i Hristoljupca) nastale nezapamćene diobe u ovom „malom narodcu”? Prvo, sve što je u to vrijeme rađeno i sagrađeno, budući bez Božjeg blagoslova, razgrađeno je, opustošeno i razgrabljeno (i to od djece onih koji su gradili bratoubistvom „novog čovjeka”). Drugo, raspolućen je do dna ovaj „svetopetrovski i Njegošev narodac” po svim šavovima: vjerskim, nacionalnim, jezičkim, kulturnim, azbučnim. Na toj šizofrenoj raspolućenosti njegovi ideolozi bi htjeli da grade njegovu budućnost. Sve je u njemu svedeno na ekonomiju, na materijalne vrijednosti, na sticanje „hljeba i igara”, kao kod mnogobožačkih Rimljana. Pritom ne birajući sredstva i zaboravljujući Hristovu istinu da ”ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi Božijoj”. Samo što se pritom nekadašnje „samoupravno samoljublje” zamjenjuje vučjom „tržišnom ekonomijom” i buržoaskim bogaćenjem pojedinaca na račun jadne sirotinje raje, koja je i Bogu teška (bogaćenjem protiv koga su od otaca istih pravljena – „pasja groblja”), naveo je mitropolit.

Poručuje da, ako je to i takvo bogaćenje postalo jedini društveni ideal; ako je „homo economicus” osnova vaspitanja i obrazovanja u našim školama, u političkoj ideologiji i praksi, a sve to opet utemeljeno na učenju da je čovjek majmunoliko, a ne bogoliko biće, zašto se onda čuditi što se mladi ljudi međusobno ubijaju na Cetinju, u Baru, u Kotoru, u Podgorici… otimajući se oko jedinih vrijednosti kojima su naučeni, ugledajući se na vladajuću klasu!?

Mitropolit dodajuem da se ipak, iza svih tih lutanja i dioba, bratoubilačkih poriva i duhovne pomračenosti,  skriva živi oganj vjere u našem narodu i čeka da proklija u njemu sveto božićno sjeme bratoljublja posijano rukom svetih Božijih ljudi: Svetog Jovana Vladimira, Svetoga Save, Sv. Petra I i II, Sv. Vasilija Ostroškog, Sv. novojavljenog Mardarija Lješansko-libertivilskog i Sveamerikanskog, Marka Miljanova i dr.

"Dobri su i ovi moderni zakoni, ali će oni tek onda dobiti snagu i povjerenje ljudi kad budu ponovo utemeljeni na imenu Oca i Sina i Svetoga Duha – Boga Ljubavi, kao Zakonik Sv. Petra Cetinjskog. I na njegovom saznanju da je „u imenu Božijem sud i pravda” i jedina istinska bezbjednost, a nikako u natopaktovskom totalitarizmu i čovjekoubilaštvu.
Što znači, na kraju, da tek onda kada se nauka Božja vrati u škole, kao u petrovićevskoj Crnoj Gori, kada djeca budu učena „strahu Božjem kao početku mudrosti”, kada se nauče da se Boga boje i ljudi stide i kada Božićna tajna, tajna „Boga Slova koje je sve iz ničega stvorilo i čijem je zakonu sve pokorno” (Njegoš) zasija u nama, tek tada obnoviće se bratska ljubav među nama. Božićnim mirbožanjem i praštanjem iscijelićemo se od bogomržnje i iz nje rođene bratomržnje i svih otrovnih i opakih dioba. Pa svi zajedno zapjevati s Lovćenskim Tajnovidcem: „O preblagi tihi Učitelju/ slatka li je sveta bistra voda/ s istočnika tvoga besmrtnoga”", zaklučuje se u božićnoj poruci mitropolita Amfilohija.