Sjutra se navršava jedanaest godina od jednog hladnog i vjetrovitog dana kada je na Bioču život izgubilo 47 ljudi a povrijeđeno njih više od dvije stotine. Tragedija nezapamćena do tada a ni poslije toga. Slike te noći i danas proganjaju one koji su ih vidjeli i one koji sa njima moraju da žive. I što je još gore, da žive u neznanju šta se dogodilo.

Voz se slomio na Slobodanu Drobnjaku. On je jedini za nesreću na Bioču osuđen na šest godina zatvora jer je kao mašinovođa upravljao lokomotivom koja je iskočila iz šina i za sobom povukla četiri vagona. I u smrt 47 ljudi. Jedanaest njih iz tadašnje, a mnogi su i dalje u njoj, crnogorske Željeznice, oslobođeni su odgovornosti. Jer mašinovođa je taj koji je održavao voz, u njemu mijenjao rezervne djelove, donosio odluku da li se vozom uopšte može putovati... Zato se voz i slomio na njemu.

Jedanaest godina poslije, u sličnim vremenskim uslovima, Željeznica Crne Gore je otkazala 140 polazaka u prvih dvadesetak dana januara. A koliko to vozova dnevno saobraća Crnom Gorom ne treba ni govoriti. Ko zna da broji do deset zna da je pretjerao. Jedanaest godina poslije, preživjeli i najbliži onim koji nisu, čekaju da neko prizna da ni tada, prije jedanaest godina, ništa nije bilo drugačije. Čekaju da Vrhovni državni tužilac pokrene opet slučaj za koji, ne samo oni, smatraju da nije završen. I što je najgore, dokazi koje su oni prikupili čame u njegovoj fioci čekajući ko zna šta.

Foto:RSE, sa mjesta nesreće

Sjutra se navršava jedanaest godina od jednog hladnog i vjetrovitog dana i nevremena koje je samo najavljivalo nesreću. Nesreću koja i danas traje, makar za one koji su je preživjeli i za najbliže onih koji nisu. Mi ostali smo je zaboravili, kao što zaboravljamo i sve ostalo. I država pokazuje da je zaboravila. Osim spomenika pored kojeg će sjutra neki političar održati govor i reći kako žrtve nikad neće biti zaboravljene, na nesreću na Bioču ništa ne podsjeća. A to će biti samo riječi koje su u Crnoj Gori odavno izgubile svaku vrijednost. 

A tim riječima hoće da nas ubijede da zaboravimo ono što je bilo. Da se voz sa Bioča prepusti prošlosti. Da je pravda zadovoljena a nesreća nadoknađena. Da je krivac odgovarao, da svi ostali nisu bili odgovorni, ne samo tada nego  izgleda nikad. Da stvari funkcionišu tako...da priča ko pretekne...    

Crna Gora bi morala da, van svake sumnje, ispita sve navode preživjelih i najbližih onih koji nisu. Koliko zbog njih toliko zbog sebe, zbog svih nas. Da ljudi, i preživjeli i oni koji nisu, nađu svoj mir a država dokaže da su pravo i pravda iznad svega moralna kategorija. Da učini sve da bol sa Bioča mine.  Jer ako išta opisuje tu nesreću, to vrijeme, taj hladni i vjetroviti dan, onda je to ime organizacije oko koje su okupljeni oni koji su preživjeli i najbliži onih koji nisu.