Često govorimo o nepravednom odnosu plata između muškaraca i žena, o tome koliko je teško živjeti samostalno. Ali, ono o čemu ne pričamo jeste kako da ljudi te prepreke zaista savladaju. 

Ne želimo da priznamo da nam je potrebna pomoć, bilo da ona dolazi od roditelja ili partnera, pa je to čak postala i tabu tema. Zato ne želim više da se pretvaram da mogu sve sama. 

Prije tri godine sedjela sam u kuhinji, pila vino i plakala razmišljajući o svojoj karijeri. 

“Šta je ono što zapravo želiš da radiš?“, pitao me je tadašnji dečko, sada vjerenik. 

“Želim da pišem“, promrljala sam – “Ali, od toga niko ne zarađuje“ 

“Pa, dobro, ja ću ti pomoći“, rekao je kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. 

I evo šta se dogodilo. 

Dogovorili smo se. Ja ću raditi od kuće i pisati, a doprinijeću onoliko koliko budem to mogla da priuštim, a on će pokriti sve ostalo. 

Iskreno, užasno sam se osjećala. U namjeri da opravdam ovaj dogovor preuzela sam na sebe sve kućne poslove, od kuvanja do čišćenja. S jedne strane sam uspjela u tome, ali s druge sam se osjećala kao domaćica. 

Bilo je ironično jer sam pisala o feminizmu i ženskoj emancipaciji dok sam živjela na njegov račun. 

Ljudi koji su mi dolazili u goste pitali su me kako sa 23 godine živim u tako lijepom dijelu grada – bilo mi je teško da im priznam istinu, da moja jača polovina plaća većinu truškova i da sam ja zbog toga bila jedini „milenijal“ u društvu koji je znao većinu kućnih poslova. 

“Toliko o feminizmu“, prokomentarisao je jedan prijatelj. 

Nije iznenađujuće što je moja nemogućnost da učestvujem u kućnim troškovima učinila da izgubim titulu nezavisne žene. Ne samo to, učinila me je licemjernom. 

Ali, to jednostavon nije tačno! Dugo mi je trebalo da to shvatim, ali jednakost polova u odnosu nema nikakve veze sa vašim finansijskim dogovorima. 

Kao slobodan pisac, nikada ne bih bila u mogućnosti da kupujem odjeću, vozim se Uberom i idem kod frizera svake nedjelje, da plaćam kiriju. Ne govorim o neophodnim stvarima nego onome što me čini srećnom. Stvarima koje čine život zanimljivijim. 

U svakoj vezi ste ograničeni sa resursima – novcem, vremenom, emocijama. Kako ćete te resurse podijeliti je samo na vama. 

I dalje postoji mnogo ljudi koji osuđuju činjenicu što sam feministkinja, a finansijski zavisim od partnera. Ti ljudi su zapravo potpuno zbunjeni oko pravog značenja riječi feminizam. 

Feminizam ne znači da treba da izbrišemo tradicionalnu ulogu žene, niti ih tjeramo da budu izolovane. Radi se o tome da žene imaju više opcija nego ranije kada su im stvari bile nametnute. 

Da sam željela da radim 70 sati nedjeljno za veliki novac, sigurna sam da bi me moj partner podržao. Ali nisam, i to je moj izbor. Na najprostijem nivou – feminizam je imati izbor. 

Željela sam da pišem da bih promijenila stvari – poboljšala ih. I zbog novca koji je moj vjerenik investirao u mene prvih par mjeseci, ja sam u tome uspjela. 

Žene su mi rekle da sam ih ohrabrila da pričaju o seksu, istraže svoja tijela i oslobode se krivice. Neke žene su mi čak rekle da sam im pomogla da promijene razmišljanje o feminizmu. 

I zbog toga sam naučlia da progutam ponos i prihvatim pomoć osobe sa kojom dijelim život, prenosi Super Žena.