Pripadnik kraljevačke žandarmerije Aleksandar Krstić 14. jula je hicem u potiljak najprije ubio 28-godišnjeg Srđana Tomića i njegovog prijatelja 29-godišnejg Aleksandra Nedeljkovića, a zatim je njihova tijela prevezao u zaselak kod Ratkovića nedaleko od Rekovca i zapalio automobil.

Razlog ubistva je navodno to što je policajac dugovao Aleksandru Nedeljkoviću 8.000 evra i tog dana ga je pozvao da mu umjesto novca da automobil. Srđan Tomić trebalo je samo da svog prijatelja Aleksandra odveze na sastanak sa Krstićem. Ova tragedija jedan je od najvećih skandala sa kojim je srpska policija morala da se suoči poslednjih mjeseci. Majka ubijenog Srđana, Kaja Jovičić, koja živi u Jagodini, uoči početka suđenja kaže da očekuje pravdu i 40 godina robije za Krstića. U protivnom, osjećala bi se prevarenom, jer bi se na taj način pokazalo da pravda u Srbiji ne postoji.

SMRT NA ODMORU

- Prema Krstiću osjećam bes, ogorčenje i ljutnju, ali ga ne mrzim. Doduše, ne znam kako ću reagovati kada ga budem vidjela prvi put u sudnici. U Kragujevcu smo čuli da su se svi sklanjali od njega, jer je bio agresivan. Samo je monstrum i psihopata mogao da uradi tako nešto. Ali, nije bio u stanju neuračunljivosti, jer je pokušao da prikrije tragove, a nakon što je ubio Srđana i Aleksandra, sa Goranom Dabićem i dvije djevojke otišao je u kafić na piće. Ostali su do jutra. On je neko ko mi je oduzeo dijete. Nisam Bog da mu sudim. Ako postoji viša sila, on će završiti u paklu. Takvi ljudi ne zaslužuju da imaju porodicu - neutješna je Kaja, koja se bivšim suprugom Milisavom Tomićem pridružila krivičnom gonjenju Krstića.

Kredit za stan

Kaja kaže da je Srđan bio veliki patriota, dok je pohađao školu u Švajcarskoj, svađao se sa onima koji su loše govorili o Srbiji. U Lozani je stanovao sa ocem, maćehom i bratom, jer je štedio da bi uložio u Srbiju. Podigao je kredit za stan u Jagodini. Dogovarao se sa sestrom Anom da otvore neki spa centar.

Kaja kaže da je posle tragedije bila ljuta na sve ljude i Boga. Onda je bijes malo utihnuo, a ostale su rane na duši. Liječi ih sjećanjem na sina, njegovo uvijek nasmijejano lice i šale koje je pravio. Neprestano se u mislima vraća na taj događaj i pita se kako se i zašto sve dogodilo. Da je to bila saobraćajna nesreća, gubitak sina bi isto doživjela, ali bi ga drugačije prihvatila.

- Nikako ne mogu da prihvatim činjenicu da su tog kobnog dana svi Aleksandrovi prijatelji odbili da ga odvezu na sastanak sa Krstićem, da je jedino Srđan pristao. Stradao je samo zbog toga što je svakome htio da učini. Ne znam ni da li je moj sin poznavao žandarma, ali znam da ga je znao iz priče, jer mi je rekao da Saletu neko iz Žandarmerije treba da nabavi auto. Da je znao za pozajmicu, nikada ne bi krenuo, jer znam da je bio izričito protiv toga. Dabić je u istrazi izjavio da on čak nije ni učestvovao u njihovom razgovoru, već je tražio nešto po kolima i gledao neki motor. Znači, praktično je bio njihov vozač. Zauvjek će mi ostati i tajna da li bi shvatio o čemu se radi i da li bi nešto posumnjao da je pratio njihov razgovor. Misterija je i zašto ih je Krstić odvezao baš u Ratković kod Rekovca - dodaje Kaja.

 Srđan je, inače, bio na odmoru u Srbiji. Od 1999. godine živio je u Švajcarskoj, u Lozani. Kada je počelo bombardovanje u Srbiji, otac Milisav ga je pozvao da pređe da živi kod njega. Srđan je u Švajcarskoj završio srednju školu i zaposlio se u jednom marketu, na odjeljenju s mesom. Pred Novu godinu bio je unaprijeđen u šefa i trebalo je da ovog mjeseca postane menadžer. Došao je dvije nedjelje prije ubistva, a trebalo je da se vrati za Švajcarsku 21. jula, na dan kada je sahranjen.

 - Te kobne noći bila sam na piću sa Milisavom, zvali smo i njega da dođe, ali Srđan je već bio u Kragujevcu. Mislim da je to sudbina. Božji putevi ne mogu da se promijene. Mislim da bi mu se svakako nešto dogodilo tog dana, jer je tako bilo zacrtano. A možda se samo tješim na taj način - kaže Kaja.

 Izaslanik ambasadora

Dan posle ubistva švajcarska štampa objavila je da je monstrum ubio dva mladića za dug od 6.000 evra, što je jedna plata u Švajcarskoj. Šta je to sa ljudima, pitao se novinar u svom tekstu. Drugog dana objavljena je vijest o Krstićevom hapšenju, trećeg dana sahrana, a četvrtog fotografija Srđanovog radnog mjesta i izjave kupaca koji su sa žaljenjem izjavili da je bio veoma ljubazan i uslužan.

- Na sahrani je bio i Žan Danijel Ruša, izaslanik ambasadora Švajcarske u Beogradu. Pružao nam je podršku tokom sahrane, pričao sa nama. Moj Srđan je bio uzoran građanin. Ne bi poslali predstavnika ambasade zbog kriminalca. A niko od predstavnika naše vlasti, ni iz državnih organa Srbije, ni iz jagodinske opštine nije došao - priča Kaja kroz suze.

 ZLOSLUTNI SNOVI

Nesrećna majka danas žali i što nije umjela da protumači neke snove i strahove koji su je, danas misli, upozoravali na nesreću. Svoju pokojnu majku Borku Stamenković počela je da sanja često, ali se nije plašila jer je bila "dobra na san". Prvi strašan san sanjala je nekoliko dana prije nesreće. Neka žena je vodila dijete i rekla joj je da mu je ostalo samo nekoliko dana života. San je bio toliko realan i strašan da se Kaja probudila uplakana. U noći ubistva sanjala je pokojnu svekrvu Šteficu, prvi put posle godinu dana od kada je umrla. Rekla joj je da pokrije njenog sina Zvezdana, koji je u snu bio mrtav. Kaja nije vidjela njegov lik, već samo bespomično tijelo. U trenutku kada je počela da ga pokriva zazvonio joj je mobilni. Zvala ju je Aleksandrova supruga Marija. Bila je prilično uzrujana i uspaničena, jer je bilo 3.30 izjutra, a oni se nisu vratili.

 - Dva dana prije kobnog događaja osjećala sam slabost, obamrlost, drhtavicu, neobjašnjivu hladnoću oko srca i bol u želucu. Pomislila sam da ću se razboljeti. Hiljadu puta mi sada prođe kroz glavu da li su to možda bili božji znaci, da sam znala da ih protumačim, možda sam mogla da spriječim nesreću. Iako znam da u stvari ništa nisam mogla da učinim - kaže Kaja.

 Plač u snu

- Posle smrti, Srđana sam sanjala nekoliko puta. Uvek je bio živ. U prvom snu rekao mi je da mora da ide kod dede Miodraga, koji je umro prije dvije godine, jer mora da živi kod njega. Rekla sam mu da ne može da ide kod njega, jer je deda mrtav. Onda je plakao za dedom - priča Kaja.

Brine je i da li će porodica i Srđanovi najbliži prijatelji uspjeti da prevaziđu bol bez stručne pomoći. Životi Srđanovih najbliskijih potpuno su poremećeni. Sestra Ana, student medicine, nije mogla da izađe na ispit, ali ni da kaže profesoru šta joj se dogodilo. Ani je, kao i majci Kaji i sestri Mariji, lakše kada ćute, kada su same i gledaju fotografije, sjećaju se događaja sa ljetovanja i zajedničkih putovanja. Kaja kaže da dok je živa neće zaboraviti kako je Srđan ulazio na vrata sa riječima: "Majko! Gde si, sestro? Hoćemo negdje da idemo?".

 - Uveče nekako i zaspim, jer popijem tabletu. Jutro je najteže, jer shvatim koliko mi nedostaje. Bili smo veoma bliski i među nama nije ostalo ništa nedorečeno. Žao mi je samo što se nije oženio. Iako to nije planirao u skorije vrijeme, uvijek smo se šalili oko toga - priča uplakana majka.

 Kakvu-takvu utjehu našla je u poslu, gdje je razgovor najbolji lijek.

 - Pozivam sve majke koje su imale takvu tragediju da dođu u moju prodavnicu kolača Amaris na Zelenoj pijaci, da podijelimo bol, jer će nam svima tako biti lakše. Mislim da bi trebalo da se osnuje i neko udruženje majki. Imamo organizacije za liječenje alkoholizma. Zašto ne bismo imali i one za liječenje duše?(vesti-online)