Na nevelikom uzvišenju opasanim kamenim zidom začetak je srpske države. Zadužbina kneza Miroslava, brata Nemanjinog, s kraja dvanaestog vijeka. Monasi pod somotskim draperijama noći ispisaše Jevanđelje. Produžiše postojanje unedogled. Ne shvatajući iz istorijske šetnje vratismo se prozebli. Na zvoniku leprša zastava Unesko i Unije. Mnogo zvjezdica, bez naše. A blizu je i granica.

Posle je Crkvu preuzeo Alah. Sve do 1912. Što se sačuvalo, sačuvano je. Život je ionako gomila kamenja. Jugoslovenski zaštitari 1956. zaključiše da je dovoljno kisnula. Skele, nadničari, Gordana i Aca Tomašević. Za njih, mlade, najlepše ljeto. Ona arheološkinja, on slikar-konzervator. Perspektivni znalac, prvi posle rata specijalizirao u Parizu. Plemenitog lica, učiteljsko dijete. Rođen tamo gdje su učiteljevali. Pedesetih godina član znamenite Decembarske grupe. Koga zanima, neka ukuca.

Nedeljom šetnja sokacima. Sa rukom u ruci. Bijelo Polje kasaba pod šindrom. Da je preživjela još pola stoljeća, grad bi postao muzej. Na jednoj kući mijenjaju vrata. Stara pod nadstrešnicu, ugrađuju nova od lesonita. A ona, od pamtivijeka, kaneliranih, izdubljenih površina. Visok prag, nizak ragastov. Da se pokloni ko ulazi, zahvali kad odlazi. Na pitanje da li bi stara prodali, zagledaše se u nevjerici. Troja kupi Etnografski muzej. Troja natovariše Tomaševići.

Osjećajući da se zaborav približava, prije desetak godina, zamolih za razgovor pokojnu dr Gordanu Tomašević. Na spratu čuvene zgrade umjetnika na beogradskom Kosančićevom vijencu. Po crvenim zidovima visi grnčarija, kojom je progovorila ilovača. Aca strastven sakupljač starina. Pokazuje Gordana uski bidermajer ležaj iza paravana. Jednog popodneva 1968. odmarao se četrdesetpetogodišnji profesor Slikarske akademije. Spolja huk studentskih demonstracija. Zaspao zauvjek. Gordana ništa nije pomjerila. Ako se iznenada vrati...

U zidu vrata. Kanelirana ornamentima. Iz Bijelog Polja. Slikar ih je dugo posmatrao. Vrata postaše neposredno nadahnuće za posebni pravac - modulsku umjetnost. Drvca raznih boja slagao je Tomašević po panelima otkrivajući do tada nedodirnuti svijet postanja. Te slike, u međuvremenu, postale su skupe rijetkosti. Mnoge zabravljene u Muzeju na Ušću.

U Bijelom Polju, gradu ljubaznih ljudi, tek nekoliko obnovljenih bisera arhitekture. Ostale kuće klekle su ponižene nebrigom i vremenom. Soliteri se čude gdje su se našli.

                                            Nikoljački most

Ali, ljudi su prisni.I nepoznatima nazivaju dobar dan. Pozivaju na kafu, razgovor. Na organizaciji Ratkovićevih poetskih susreta pozavideo bi i Ratković. Njegova, Sijarićeva i Bulatovićeva bista ogledaju se u Limu iz svoga parka.

                                                  Ristov park

Kulturni pregaoci Bijelog Polja širom su otvorili davno zaboravljena vrata. Da se pokloni ko dolazi.

(Izvor:danas.rs/Tomislav Stevanović)