Jučerašnju scenu sam pokušavala na sve načine da izbacim iz glave, ali mi to i nije baš polazilo za rukom. Tome je moža i doprinio jedan događaj kojem sam prisustvovala. Udruženje roditelja djece sa smetnjama u razvoju „Oaza“ organizovalo je prigodan program povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom. Veliki broj volontera je zajedno sa mališanima ometenim u razvoju izveo program vrijedan divljenja. Utoliko je moju pažnju zaokupirala sreća na licima mališana ali i volontera jer su uspjeli ono što svi mislimo da je nemoguće. Da, na toj sceni bjelopoljskog Centra za kulturu živjeli su jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih, bar na kratko.
Gledala sam publiku sa izvjesnom dozom odbojnosti. U njihovim očima vidjela sam sažaljenje. Zar jedno ljudsko biće, ma koliko različito bilo, zaslužuje saželjenje? To osjećanje nije dostojno nijednog živog bića na svijetu.
Doduše, sumnjali smo, a juče smo se i uvjerili da Crnogorci nevoljno pomažu jedni drugima. Ja izričito odbijam da se pomirim sa činjenincom da je to, uključujući razne vidove diskriminacije sastavni dio našeg života. Sjećam se, da su me roditelji učili da ondje gdje zdrav prilazi bolesnom, jak slabom, moćan nemoćnom ondje nastaje bolji i pravedniji svijet. Svi imamo pravo da budemo srećni. Srećni nikada nećemo biti ako budemo odbačeni.
Osobe s posebnim potrebama su osobe kao i svi ostali, a mi sami ih činimo hendikepiranima, invalidnima…Oni osjećaju istu vrstu emocija, potreba i interesa i prolaze kroz iste probleme kao i svi mi. Imaju jednaka prava, slobode i odgovornosti, imaju pravo da se razvijaju i postignu najviše prema svojim mogućnostima i imaju pravu na poštovanje njihovog ljudskog dostojanstva. Trebamo se odnositi prema osobama sa invaliditetom kao što se i odnosimo prema svim ljudima iz našeg okruženja koji su dovoljno srećni samim tim što su zdravi.
Nije me zanimalo to što ću kasniti. Vratila sam se, podigla dječakovu torbu i osmjehnula se. NIšta više nije bilo potrebno. Suze su se kotrljale, jedna za drugom, a onda su stale. Osmjeh se razvukao njegovim licem, primakao mi se polako i dobila sam na poklon najljepši zagrljaj ikada. Živjeti jedni sa drugima, ne jedni pored drugih…
